Historija grada Mostara...
Prethistorijsko doba
Šire područje današnjeg Mostara bilo je naseljeno još u prethistorijskom vremenu, što potvrđuju brojna nalazišta (više od 150) iz neolitika, bakrenog, bronzanog i željeznog doba. Među njima su naseljene pećine, grobovi, oružje, predrimski novac i sl. Uz stočarstvo i zemljoradnju, u željeznom dobu razvija se i trgovina s okolnim središtima.
Rimsko doba
U doba ilirske samostalnosti ovo područje je naseljavalo ilirsko pleme Daorsi. Njihov teritorij obuhvatao je krajeve uz lijevu obalu Neretve, od Bijelog Polja kod Mostara pa do Gabele i Metkovića na jugu. Plemenski centar Daorsa nalazio se na Gradini na Ošanićima (Daorson). Nakon rimskog osvajanja ovaj prostor će pripasti rimskoj koloniji Naroni (današnji Vid kod Metkovića) i postati će sastavni dio rimske provincije Dalmacija. U to doba nastaju i ceste u dolini Neretve, od kojih je najvažnija Narona-Sarajevsko polje. Iz perioda kasne antike treba spomenuti bazilike iz IV-VI vijeka u Cimu[2] (danas dio Mostara), te sličnu u Žitomislićima iz istog perioda.
Srednji vijek
Novo razdoblje nastaje padom Rimskog carstva i doseljenjem Slavena. Tokom ranog srednjeg vijeka područje Mostara pripadalo je pokrajini Zahumlje (Hum). Unatoč vrhovnoj vlasti Franaka, ovi su krajevi imali određeni stepen samostalnosti, posebno vrijeme za kneza Mihajla Viševića (910. - 950.). Područjem su jedno vrijeme vladali Nemanjići, zatim bosanski ban, a tokom XIV - XV. vijeka sve su snažniji humski knezovi. Jedan od njih - Stjepan Vukčić Kosača, koji je stolovao u Blagaju pored Mostara 1448. dobija naslov hercega (odatle i naziv Hercegovina).
Osnivanje grada Mostara je vezano uz izgradnju dviju kula/utvrda, sredinom XV vijeka, vjerovatno u doba hercega Stjepana. Utvrda na desnoj obali Neretve zvala se Tara, a na lijevoj Helebija. Kula Herceguša je sagrađena neposredno uz kulu Taru. Služila je u odbrambene svrhe, a i za čuvanje nekadašnjeg visećeg drvenog mosta. Izgrađena je za vrijeme herceg-Stjepana, po kome je dobila i ime.
Prvi pisani spomen Mostara vezan je također uz ove dvije kule: dubrovački izvještaj od 3. aprila 1452. opisuje kako se Vladislav Hercegović pobunio protiv oca Stjepana, otevši mu neke posjede. U izvještaju stoji: "ha preso quello di ... Blagay et do castelli al ponte de Neretva (uzeo je ... Blagaj i dvije utvrde na mostu na Neretvi). Već 1444. godine indirektno se spominje most na lokaciji današnjeg Mostara i to u povelji aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa Velikodušnog.
Ime Mostar prvi se put pojavljuje u osmanlijskom popisu stanovništva iz 1468.-1469., a da se ono odnosi na naselje oko dviju kula na Neretvi jasno je iz jednog dokumenta sa sjednice vijeća Dubrovačke Republike 1474., što ga svrstava u relativno starija naselja Hercegovine. Od njega su stariji Blagaj (1297.) i Gacko (1176), koje se prvi put spominje kao glavno središte trgovačkih puteva, razvijenim zanatstvom i trgovinom. Predstavljao je glavno središte Hercegovine, Bosne i Zete.
Osmanlijsko doba
Mehmed Koski pašina džamija
Osmanlije su osvojile Mostar vjerovatno[citat potreban] 1468. godine. U Mostaru je tada boravilo oko 35 osmanlijskih vojnika, kojima su podijeljeni posjedi, a zatečeni stanovnici su postali kmetovi. Isprva središte kajmakamluka, Mostar je zahvaljujući saobraćajnoj važnosti prijelaza preko Neretve početkom XVI. vijeka postao sjedištem hercegovačkog sandžaka. Godine 1566. dotadašnji drveni most zamijenjen je kamenim; odluci je doprinio administrativni i prometni razvoj grada.
U XVI i XVII vijeku bilježi se intenzivno širenja grada. Krajem ovog razdoblja Mostar je imao oko 10.000 stanovnika. Grad se razvijao kao tipično osmanlijsko naselje, s karakterističnim stambenih četvrtima - mahalama, i trgovačkom četvrti - čaršijom. Tokom XVIII vijeka došlo je do stagnacije i pada broja stanovnika.
Godine 1833. osnovan je poseban hercegovački pašaluk, sa sjedištem u Mostaru, na čelu s Ali-pašom Rizvanbegovićem, koji je dobio i vezirski naslov. Otvoreni su i konzulati nekih zemalja, poput Austrije, Italije, Rusije, Velike Britanije i Francuske. Prometnom značaju pridonijela je izgradnja ceste Mostar-Metković 1862.
Osmanlijsko doba
Mehmed Koski pašina džamija
Osmanlije su osvojile Mostar vjerovatno[citat potreban] 1468. godine. U Mostaru je tada boravilo oko 35 osmanlijskih vojnika, kojima su podijeljeni posjedi, a zatečeni stanovnici su postali kmetovi. Isprva središte kajmakamluka, Mostar je zahvaljujući saobraćajnoj važnosti prijelaza preko Neretve početkom XVI. vijeka postao sjedištem hercegovačkog sandžaka. Godine 1566. dotadašnji drveni most zamijenjen je kamenim; odluci je doprinio administrativni i prometni razvoj grada.
U XVI i XVII vijeku bilježi se intenzivno širenja grada. Krajem ovog razdoblja Mostar je imao oko 10.000 stanovnika. Grad se razvijao kao tipično osmanlijsko naselje, s karakterističnim stambenih četvrtima - mahalama, i trgovačkom četvrti - čaršijom. Tokom XVIII vijeka došlo je do stagnacije i pada broja stanovnika.
Godine 1833. osnovan je poseban hercegovački pašaluk, sa sjedištem u Mostaru, na čelu s Ali-pašom Rizvanbegovićem, koji je dobio i vezirski naslov. Otvoreni su i konzulati nekih zemalja, poput Austrije, Italije, Rusije, Velike Britanije i Francuske. Prometnom značaju pridonijela je izgradnja ceste Mostar-Metković 1862.
20. vijek
Najznačajnije promjene u Mostaru su se desile baš u ovom periodu. Mostar je tada bio u sastavu Kraljevine SHS/Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske te socijalističke Jugoslavije (DFJ,FNRJ,SFRJ). Mostar je također u Drugom svjetskom ratu dao dosta narodih heroja. Do 1991 godine Mostar je bio mješavina kultura, naroda, vjera, civilizacija. Po tome je upravo i bio jedan od najpoznatijih gradova u bivšoj Jugoslaviji. Bio je čist dokaz kako različiti narodi mogu živjeti jedni pored drugih i jedni sa drugim u miru stvarajući jedinstven mostarski mentalitet. Posljednjih 10 godina 20. vijeka su bile najbolnije za Mostar. Pored Sarajeva Mostar je doživio najveću ratnu tragediju. 1992. i 1993. godine je ličio na Hirošimu, a 1993. godina je vjerovatno jedna od najmračnijih u historiji grada Mostara. Te godine je zahvaljujući nacionalističkim idejama i djelovanjima došlo do sukoba među Mostarcima različitih etničnosti (Hrvata i Bošnjaka). Bošnjaci su protjerani u istočni dio grada, a Hrvati su ostali u zapadnom djelu grada kasnije samoprozvanom Zapadnom Mostaru. Tako je do dan danas. Mostar je zahvaljujući ratu 1992-1995 dobio dvije homogene cjeline (bošnjačku i hrvatsku pod nazivom Zapadni Mostar) dok je broj mostarskih Srba u gradu sveden na minimun. Mostar je također zahvaljujući ratu do dan danas najrazrušeniji grad u BiH gdje se ističu Bulevar Narodne Revolucije (BNR) te Ulica Maršala Tita
Šire područje današnjeg Mostara bilo je naseljeno još u prethistorijskom vremenu, što potvrđuju brojna nalazišta (više od 150) iz neolitika, bakrenog, bronzanog i željeznog doba. Među njima su naseljene pećine, grobovi, oružje, predrimski novac i sl. Uz stočarstvo i zemljoradnju, u željeznom dobu razvija se i trgovina s okolnim središtima.
Rimsko doba
U doba ilirske samostalnosti ovo područje je naseljavalo ilirsko pleme Daorsi. Njihov teritorij obuhvatao je krajeve uz lijevu obalu Neretve, od Bijelog Polja kod Mostara pa do Gabele i Metkovića na jugu. Plemenski centar Daorsa nalazio se na Gradini na Ošanićima (Daorson). Nakon rimskog osvajanja ovaj prostor će pripasti rimskoj koloniji Naroni (današnji Vid kod Metkovića) i postati će sastavni dio rimske provincije Dalmacija. U to doba nastaju i ceste u dolini Neretve, od kojih je najvažnija Narona-Sarajevsko polje. Iz perioda kasne antike treba spomenuti bazilike iz IV-VI vijeka u Cimu[2] (danas dio Mostara), te sličnu u Žitomislićima iz istog perioda.
Srednji vijek
Novo razdoblje nastaje padom Rimskog carstva i doseljenjem Slavena. Tokom ranog srednjeg vijeka područje Mostara pripadalo je pokrajini Zahumlje (Hum). Unatoč vrhovnoj vlasti Franaka, ovi su krajevi imali određeni stepen samostalnosti, posebno vrijeme za kneza Mihajla Viševića (910. - 950.). Područjem su jedno vrijeme vladali Nemanjići, zatim bosanski ban, a tokom XIV - XV. vijeka sve su snažniji humski knezovi. Jedan od njih - Stjepan Vukčić Kosača, koji je stolovao u Blagaju pored Mostara 1448. dobija naslov hercega (odatle i naziv Hercegovina).
Osnivanje grada Mostara je vezano uz izgradnju dviju kula/utvrda, sredinom XV vijeka, vjerovatno u doba hercega Stjepana. Utvrda na desnoj obali Neretve zvala se Tara, a na lijevoj Helebija. Kula Herceguša je sagrađena neposredno uz kulu Taru. Služila je u odbrambene svrhe, a i za čuvanje nekadašnjeg visećeg drvenog mosta. Izgrađena je za vrijeme herceg-Stjepana, po kome je dobila i ime.
Prvi pisani spomen Mostara vezan je također uz ove dvije kule: dubrovački izvještaj od 3. aprila 1452. opisuje kako se Vladislav Hercegović pobunio protiv oca Stjepana, otevši mu neke posjede. U izvještaju stoji: "ha preso quello di ... Blagay et do castelli al ponte de Neretva (uzeo je ... Blagaj i dvije utvrde na mostu na Neretvi). Već 1444. godine indirektno se spominje most na lokaciji današnjeg Mostara i to u povelji aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa Velikodušnog.
Ime Mostar prvi se put pojavljuje u osmanlijskom popisu stanovništva iz 1468.-1469., a da se ono odnosi na naselje oko dviju kula na Neretvi jasno je iz jednog dokumenta sa sjednice vijeća Dubrovačke Republike 1474., što ga svrstava u relativno starija naselja Hercegovine. Od njega su stariji Blagaj (1297.) i Gacko (1176), koje se prvi put spominje kao glavno središte trgovačkih puteva, razvijenim zanatstvom i trgovinom. Predstavljao je glavno središte Hercegovine, Bosne i Zete.
Osmanlijsko doba
Mehmed Koski pašina džamija
Osmanlije su osvojile Mostar vjerovatno[citat potreban] 1468. godine. U Mostaru je tada boravilo oko 35 osmanlijskih vojnika, kojima su podijeljeni posjedi, a zatečeni stanovnici su postali kmetovi. Isprva središte kajmakamluka, Mostar je zahvaljujući saobraćajnoj važnosti prijelaza preko Neretve početkom XVI. vijeka postao sjedištem hercegovačkog sandžaka. Godine 1566. dotadašnji drveni most zamijenjen je kamenim; odluci je doprinio administrativni i prometni razvoj grada.
U XVI i XVII vijeku bilježi se intenzivno širenja grada. Krajem ovog razdoblja Mostar je imao oko 10.000 stanovnika. Grad se razvijao kao tipično osmanlijsko naselje, s karakterističnim stambenih četvrtima - mahalama, i trgovačkom četvrti - čaršijom. Tokom XVIII vijeka došlo je do stagnacije i pada broja stanovnika.
Godine 1833. osnovan je poseban hercegovački pašaluk, sa sjedištem u Mostaru, na čelu s Ali-pašom Rizvanbegovićem, koji je dobio i vezirski naslov. Otvoreni su i konzulati nekih zemalja, poput Austrije, Italije, Rusije, Velike Britanije i Francuske. Prometnom značaju pridonijela je izgradnja ceste Mostar-Metković 1862.
Osmanlijsko doba
Mehmed Koski pašina džamija
Osmanlije su osvojile Mostar vjerovatno[citat potreban] 1468. godine. U Mostaru je tada boravilo oko 35 osmanlijskih vojnika, kojima su podijeljeni posjedi, a zatečeni stanovnici su postali kmetovi. Isprva središte kajmakamluka, Mostar je zahvaljujući saobraćajnoj važnosti prijelaza preko Neretve početkom XVI. vijeka postao sjedištem hercegovačkog sandžaka. Godine 1566. dotadašnji drveni most zamijenjen je kamenim; odluci je doprinio administrativni i prometni razvoj grada.
U XVI i XVII vijeku bilježi se intenzivno širenja grada. Krajem ovog razdoblja Mostar je imao oko 10.000 stanovnika. Grad se razvijao kao tipično osmanlijsko naselje, s karakterističnim stambenih četvrtima - mahalama, i trgovačkom četvrti - čaršijom. Tokom XVIII vijeka došlo je do stagnacije i pada broja stanovnika.
Godine 1833. osnovan je poseban hercegovački pašaluk, sa sjedištem u Mostaru, na čelu s Ali-pašom Rizvanbegovićem, koji je dobio i vezirski naslov. Otvoreni su i konzulati nekih zemalja, poput Austrije, Italije, Rusije, Velike Britanije i Francuske. Prometnom značaju pridonijela je izgradnja ceste Mostar-Metković 1862.
20. vijek
Najznačajnije promjene u Mostaru su se desile baš u ovom periodu. Mostar je tada bio u sastavu Kraljevine SHS/Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske te socijalističke Jugoslavije (DFJ,FNRJ,SFRJ). Mostar je također u Drugom svjetskom ratu dao dosta narodih heroja. Do 1991 godine Mostar je bio mješavina kultura, naroda, vjera, civilizacija. Po tome je upravo i bio jedan od najpoznatijih gradova u bivšoj Jugoslaviji. Bio je čist dokaz kako različiti narodi mogu živjeti jedni pored drugih i jedni sa drugim u miru stvarajući jedinstven mostarski mentalitet. Posljednjih 10 godina 20. vijeka su bile najbolnije za Mostar. Pored Sarajeva Mostar je doživio najveću ratnu tragediju. 1992. i 1993. godine je ličio na Hirošimu, a 1993. godina je vjerovatno jedna od najmračnijih u historiji grada Mostara. Te godine je zahvaljujući nacionalističkim idejama i djelovanjima došlo do sukoba među Mostarcima različitih etničnosti (Hrvata i Bošnjaka). Bošnjaci su protjerani u istočni dio grada, a Hrvati su ostali u zapadnom djelu grada kasnije samoprozvanom Zapadnom Mostaru. Tako je do dan danas. Mostar je zahvaljujući ratu 1992-1995 dobio dvije homogene cjeline (bošnjačku i hrvatsku pod nazivom Zapadni Mostar) dok je broj mostarskih Srba u gradu sveden na minimun. Mostar je također zahvaljujući ratu do dan danas najrazrušeniji grad u BiH gdje se ističu Bulevar Narodne Revolucije (BNR) te Ulica Maršala Tita